Postoji rečenica koju je skoro svaka mlada osoba čula bar jednom: „Šta tebi fali? Imaš sve.” Obično dolazi s dobrom namjerom, a pogađa u pogrešno mjesto — jer mentalno zdravlje ne funkcioniše po logici „imaš/nemaš razloga”. Ono ne pita za dozvolu i ne provjerava da li ti je život „objektivno” težak.
Zato hajde da o njemu pričamo onako kako zaslužuje — ozbiljno, bez uljepšavanja, ali i bez dramatizovanja.
Prvo: šta mentalno zdravlje uopšte jeste
Mentalno zdravlje nije samo odsustvo bolesti. To je stanje u kojem umiješ da se nosiš sa svakodnevnim stresom, da funkcionišeš u školi i odnosima, da prepoznaješ i regulišeš svoje emocije. Kao i fizičko zdravlje, ono se kreće po spektru — nekad si dobro, nekad si loše, a većinu vremena si negdje između. To je normalno.
Svjetska zdravstvena organizacija i UNICEF godinama ponavljaju jednu poruku koju vrijedi usvojiti: mentalno zdravlje je dio zdravlja, tačka. „Mentalno zdravlje je dio fizičkog zdravlja — ne možemo ga i dalje posmatrati drugačije.” Slomljena noga i slomljeno raspoloženje nisu ista stvar, ali oboje su stvarni, oboje se liječe i za oboje se ide kod stručnjaka bez srama. Uniri
Adolescencija je, biološki, težak teren
Ako ti se čini da su ti emocije intenzivnije nego ranije, da se raspoloženje mijenja brzo, da male stvari izazivaju velike reakcije — nisi ni čudan/na ni „preosjetljiv/a”. Adolescencija je period u kojem se mozak intenzivno razvija, a s njim i način na koji doživljavaš svijet.
Zato stručnjaci prave važnu razliku. Prolazne promjene raspoloženja u ovom uzrastu su, kako se navodi u stručnoj literaturi, prolazne pojave koje se odnose na zdravog adolescenta koji nastoji da razriješi odvajanje od roditelja i osamostali se — dakle, normalan dio odrastanja. Problem nastaje kad to prestane da bude prolazno i počne da ti oduzima funkcionisanje. A granicu je ključno umjeti prepoznati. Studentski
Kad „loš period” postane nešto više
Evo praktične razlike. Tuga je normalna emocija — dolazi, traje, prolazi. Depresija je nešto drugo: to je, kako je definišu stručnjaci, sniženje raspoloženja u tolikoj mjeri da ta promjena utiče na sveukupno razmišljanje, opažanje, tjelesno stanje, ponašanje i socijalno funkcionisanje osobe. Ključna riječ je funkcionisanje. Kad ono što osjećaš počne da ti kvari školu, odnose, san i svakodnevicu — i kad to potraje — to više nije samo „loš dan”. Studentski
Signali na koje vrijedi obratiti pažnju, kod sebe ili kod nekog bliskog:
Povlačenje iz društva i gubitak interesovanja za stvari koje su te ranije radovale. Promjene u snu i apetitu — previše ili premalo jednog i drugog. Stalni umor i osjećaj praznine. Razdražljivost i bijes koji ne umiješ da objasniš. Poteškoće s koncentracijom i padom u školi. Fizički simptomi bez jasnog uzroka — glavobolje, bolovi u stomaku, ubrzan rad srca. I posebno: osjećaj beznađa, misao da „nema smisla” ili da bi drugima bilo lakše bez tebe.
Ta posljednja grupa signala je ozbiljna i o njoj nikad ne treba ćutati. Ako je prepoznaješ kod sebe, molim te — obrati se odmah nekome kome vjeruješ ili pozovi neki od brojeva na kraju ovog teksta.
Ovo nije rijetkost — i to je važno da znaš
Jedan od najvećih tereta mentalnih poteškoća nije sam simptom, nego osjećaj da si u tome sam. Podaci govore suprotno.
Na svjetskom nivou, UNICEF izvještava da najmanje 13% osoba uzrasta između 10 i 19 godina živi sa dijagnostikovanim poremećajem mentalnog zdravlja, pri čemu anksioznost i depresija čine više od 40% tih poremećaja. To znači da u prosječnom odjeljenju sjedi više osoba koje se s nečim bore — samo se o tome ne priča. Hrčak
I u Crnoj Gori slika nije bezbrižna. Nacionalna Strategija za mlade navodi da je kod mladih izražena slaba motivacija (21.7%) i osjećaj bezvoljnosti (20.9%) kao vrlo prisutni psihološki problemi sa kojima se mladi u Crnoj Gori suočavaju. Otprilike svaki peti. To nije margina — to je značajan dio jedne generacije. Vladars
Zašto ćutimo (i zašto bismo trebali da prestanemo)
Najveća prepreka nije nedostatak pomoći — nego stigma. Strah da će nas neko proglasiti „ludim”, „slabim”, „dramatičnim”. UNICEF izričito navodi da je stigmatizacija psihičkih poremećaja, posebno kod mladih osoba, veliki problem. Hrčak
Ta stigma je skupa. Ona tjera ljude da ćute mjesecima, da se povlače, a povlačenje — kako upozoravaju stručnjaci — može pogoršati izolaciju i usamljenost. Tako nastaje začarani krug: loše se osjećaš, pa se povučeš, pa se osjećaš još gore. Hrčak
Prekid tog kruga počinje jednim činom koji izgleda mali, a nije: reći nekome.
Šta zaista pomaže
Dobra vijest je da mentalno zdravlje nije nešto što ti se „desi” i na šta ne možeš da utičeš. Postoje stvari koje dokazano jačaju otpornost. UNICEF ističe da je adolescencija ključno razdoblje za razvoj društvenih i emocionalnih navika važnih za mentalno blagostanje — poput redovnog vježbanja, razvijanja vještina suočavanja, rješavanja problema i upravljanja emocijama, uz zaštitno okruženje i podršku u porodici, školi i zajednici.
O konkretnim tehnikama samopomoći — kako se nositi sa stresom i anksioznošću iz dana u dan — pisaćemo poseban blog. Ali jedan faktor je toliko važan da ga izdvajamo ovdje: prisustvo makar jedne odrasle osobe koja pruža podršku. Istraživanja pokazuju da je prisustvo jedne odrasle osobe koja pruža podršku djetetu veoma važno za njegovu dobrobit i osjećaj povezanosti. Samo jedna. To može biti roditelj, nastavnik, trener, rođak. Nalaženje te jedne osobe — i razgovor s njom — ponekad je najvažniji korak koji možeš da napraviš. PLIVAzdravlje
Ako ništa drugo, zapamti ovo
Traženje pomoći za mentalno zdravlje nije znak slabosti — to je isto što i odlazak kod ljekara sa upalom. Niko ne očekuje od tebe da sam sebi izliječiš upalu pluća snagom volje. Isto važi i za um.
Nisi slab/a jer ti je teško. I nisi sam/a, iako se tako osjećaš.