Postoji pitanje koje se u javnosti postavlja skoro svaki put kad izađe na vidjelo neki težak slučaj nasilja: „Pa zašto nije ranije prijavio? Zašto je ćutala toliko dugo?”
Pitanje zvuči razumno. Ali u sebi nosi skrivenu optužbu — kao da je ćutanje žrtvin propust, njena greška. A istina je gotovo suprotna: ćutanje nije kvar u pojedincu. Ono je predvidljiv proizvod okolnosti, straha i sistema koji često ne daje razlog za povjerenje. Da bismo ga razbili, prvo ga moramo razumjeti.
Ovaj tekst nije o tome kako prijaviti — o tome smo već pisali. On je o nečem dubljem: zašto je tako teško to učiniti, i šta svako od nas može da uradi da promijeni klimu ćutanja.
Prvo, brojevi koji dokazuju da je ćutanje pravilo, a ne izuzetak
Ćutanje nije rijetka reakcija koju bira nekolicina. Ono je najčešća reakcija.
Istraživanje među crnogorskim srednjoškolcima pokazalo je da trećina onih koji su svjedočili nasilju nije ga prijavila. Kad su u pitanju same žrtve, slika je još teža — istraživanja iz crnogorskih učionica pokazuju da djeca nasilje uglavnom ne prijavljuju, nego se sama s tim nose, a poseban problem je što ga, zbog nepovjerenja, ne prijavljuju ni školskim psihološko-pedagoškim službama, ni nastavnicima, ni centrima za socijalni rad.
Zadrži se na toj riječi: nepovjerenje. Ona je ključ cijele priče.
Anatomija straha: zašto glava bira ćutanje
Kad razložimo ćutanje na sastavne dijelove, ispod njega se skoro uvijek nalazi nekoliko istih strahova. Psiholozi ih godinama identifikuju, i vrijedi ih imenovati — jer strah koji imenuješ gubi dio moći.
Kako objašnjavaju stručnjaci, ćutanje najčešće nije znak da problem ne postoji, nego je posljedica stida, straha od osude, nepovjerenja u institucije ili uvjerenja da prijavljivanje neće promijeniti ništa. Kod adolescenata se dodatno javlja strah od odbacivanja vršnjaka i etiketiranja.
Razložimo to:
Stid. Žrtva nerijetko osjeća sramotu, kao da je nasilje nešto što govori o njoj, a ne o onome ko ga čini. To je iskrivljena, ali moćna emocija.
Strah od osvete. Logika je jednostavna i, nažalost, ponekad osnovana: „Ako prijavim, biće gore.” Nauka to potvrđuje — kao uzroke ćutanja istraživači ističu strah i, s njim u vezi, prisilno pokoravanje.
Nevjerica da išta vrijedi. „I da kažem, niko neće ništa uraditi.” Ovo je posebno opasan strah, jer se hrani stvarnim iskustvima — kad sistem jednom iznevjeri, povjerenje se teško vraća.
Strah od etikete „cinkaroša”. Kod mladih možda najjači od svih. Prijaviti nasilje često se u vršnjačkoj kulturi doživljava kao izdaja, a ne kao hrabrost.
Zamka „cinkarenja” — razbijmo je
Ovaj posljednji strah zaslužuje poseban osvrt, jer je toliko rasprostranjen i toliko štetan.
Negdje smo, kao društvo, pobrkali dvije potpuno različite stvari: tužakanje i zaštitu. Tužakanje je kad nekoga prijaviš da bi mu naudio ili sebi pribavio korist. Zaštita je kad prijaviš da bi spriječio da neko bude povrijeđen. To nisu iste radnje — to su suprotne radnje.
Kad neko trpi nasilje, ćutati o tome nije lojalnost. To je ostavljanje čovjeka samog u nevolji. „Ne cinkarim” zvuči kao princip, ali u kontekstu nasilja to je samo lijepo upakovana ravnodušnost. Prijaviti nasilje nije izdaja grupe — to je odbijanje da se bude saučesnik.
Ali budimo pošteni: nije sve na mladima
Bilo bi nepravedno svaliti svu odgovornost za ćutanje na žrtve i svjedoke, kao da samo oni treba da budu hrabriji. Jer istina je da i odrasli, i sistem, često ćute — a to onda mlade uči da je ćutanje normalno.
Ilustracija ove istine je poražavajuća. Udruženje „Roditelji” izvelo je socijalni eksperiment u centru Podgorice: tri učenika su verbalno maltretirala djevojčicu na ulici naočigled prolaznika. Za dva i po sata trajanja eksperimenta, svega dvoje odraslih je reagovalo na nasilje koje su vidjeli — a niko ga nije prijavio.
Dva i po sata. Naočigled svih. Skoro niko nije reagovao.
Ako odrasli — koji imaju moć, iskustvo i zaštitu — okreću glavu, kako onda očekivati od petnaestogodišnjaka da ne ćuti? Ćutanje se uči odozgo. Djeca gledaju kako se odrasli ponašaju prema nasilju i iz toga izvlače zaključak o tome isplati li se progovoriti.
Sekundarna viktimizacija: kad prijava zaboli po drugi put
Postoji još jedan razlog za ćutanje, o kome se rijetko govori, a možda je najnepravedniji od svih. Ponekad žrtva ćuti jer je već pokušala — i to ju je koštalo.
Riječ je o pojavi koju stručnjaci zovu sekundarna viktimizacija: situacija u kojoj žrtva, umjesto podrške, postaje predmet sumnje, osude ili ispitivanja. Kad neko skupi hrabrost da prijavi, a onda ga dočekaju pitanja tipa „a šta si ti uradio da izazoveš to?”, „jesi li siguran?”, „ne dramatizuj” — poruka koju dobija je jasna: bolje da si ćutao.
Zato način na koji reagujemo kad nam neko povjeri da trpi nasilje ima ogromnu težinu. Jedna pogrešna reakcija može zatvoriti osobu na godine. Jedna dobra — može joj spasiti mnogo više od toga.
Kako se razbija klima ćutanja
Ćutanje je kolektivni problem, pa je i rješenje kolektivno. Evo šta stvarno pomaže:
Vjerovati kad neko progovori. Najvažnija stvar. Ono što žrtve traže, više od svega, jeste — kako pokazuju istraživanja — da im se vjeruje. Ako ti neko kaže da trpi nasilje, prva reakcija neka ne bude sumnja, nego podrška.
Ne biti tihi posmatrač. Svaki put kad neko progovori a to prođe bez posljedica po njega, sljedećem je lakše. Klima se gradi iz pojedinačnih činova hrabrosti.
Mijenjati jezik. Prestati koristiti „cinkaroš” kao uvredu za onoga ko štiti drugoga. Riječi oblikuju kulturu.
Znati da postoje i anonimni putevi. Dio straha otpada kad znaš da ne moraš da se izlažeš. SOS dječja linija 116 111 je potpuno anonimna, a chat podrška na 116111.me omogućava da progovoriš i bez izgovorene riječi. Za onoga koga koči strah od izlaganja, to je važan izlaz.
Za kraj — riječ nekoga ko je prošao kroz to
Umjesto zaključka, prenosimo poruku djevojke koja je godinama trpjela vršnjačko nasilje u crnogorskoj školi, i koja danas zna nešto što bi voljela da je znala ranije. Njena poruka drugima glasi: „Nemojte dozvoliti da vas neko maltretira i zlostavlja. Bolje je da prijavite nasilje, obratite se svima. Na sav glas vičite i jasno govorite o svom problemu. Neko će vas čuti.”
Neko će vas čuti. To je cijela poenta. Ćutanje računa na to da niko ne sluša. Razbijamo ga tako što dokazujemo suprotno — jedan po jedan glas, jedna po jedna prijava kojoj se povjerovalo.