Kad razmišljamo o vršnjačkom nasilju, obično zamišljamo dvije osobe: onu koja nasilje čini i onu koja ga trpi. Napadač i žrtva. Ta slika je, međutim, nepotpuna — i upravo je ta nepotpunost dio razloga zašto nasilje opstaje.
Jer većina nasilja se ne dešava nasamo. Dešava se pred publikom.
Krug oko nasilja
Savremena istraživanja školskog nasilja odavno su napustila ideju o dvije uloge. Umjesto toga govore o čitavom krugu vršnjačkog nasilja u kojem postoji više pozicija. Pored počinioca i žrtve, stručna literatura prepoznaje i posmatrače, branioce, moguće branioce i pomagače
To znači da svako ko se zatekne u prostoriji gdje se nasilje dešava nije izvan situacije. On je već u njoj — samo je pitanje koju ulogu zauzima. Sljedbenik pojačava nasilje smijehom ili odobravanjem. Pasivni posmatrač ćuti i time, htio to ili ne, šalje poruku da je ono što se dešava prihvatljivo. Branilac interveniše. „Mogući branilac” je onaj ko osjeća da bi trebalo nešto da uradi, ali to ne uradi.
Ono što istraživači naglašavaju jeste da su te uloge promjenljive. Niko nije rođen kao sljedbenik ili branilac. To su izbori — često donijeti u djeliću sekunde, pod pritiskom grupe.
Zašto grupa ćuti: efekat posmatrača
Postoji dobro dokumentovan psihološki fenomen poznat kao efekat posmatrača (engl. bystander effect). Ukratko: što je više ljudi prisutno u nekoj kritičnoj situaciji, to je manja vjerovatnoća da će bilo ko od njih reagovati. Odgovornost se, paradoksalno, razblažuje brojem prisutnih. Svako misli „neko drugi će reagovati” — pa na kraju ne reaguje niko.
U kontekstu vršnjačkog nasilja ovaj mehanizam se dodatno usložnjava strahom: strahom da će se osveta prebaciti na onoga ko se umiješa, strahom od gubitka statusa u grupi, strahom da se ne bude sljedeća meta. Tako nastaje situacija u kojoj većina prisutnih zapravo ne odobrava nasilje, ali svi ćute — jer svako pojedinačno vjeruje da je sam u svom neodobravanju.
Podaci iz Crne Gore posredno potvrđuju ovu dinamiku. Istraživanje među srednjoškolcima pokazalo je da trećina onih koji su svjedočili nasilju nije ga prijavila, smatrajući „da to nije njihov problem”. Ta rečenica — „to nije moj problem” — gotovo je udžbenički primjer razblaživanja odgovornosti o kojem govori psihologija posmatrača.
Zbog čega je svjedok zapravo ključna figura
Ovdje dolazimo do nalaza koji mijenja način na koji bismo trebali da razmišljamo o prevenciji. Suprotno intuiciji, najuspješniji programi prevencije nasilja ne fokusiraju se prvenstveno na žrtve ili počinioce — nego na svjedoke.
Kako se navodi u stručnim analizama, najuspješniji programi prevencije nasilja fokusiraju se upravo na posmatrače, a ne isključivo na žrtve ili počinioce, a razlog je jednostavan: prva reakcija onoga ko svjedoči nasilju može značajno spriječiti da se ono uopšte dogodi.
Logika iza toga je sljedeća. Počinilac nasilja djeluje jer računa na publiku — njemu je odobravanje ili barem ćutanje okoline potvrda moći. U trenutku kad publika prestane da bude pasivna, nestaje i gorivo. Zato se u prevenciji sve češće ponavlja poruka koju vrijedi zapamtiti doslovno: ako posmatraš, učestvuješ.
To nije moralna prozivka, nego opis stvarnosti. Neutralnost u situaciji nasilja ne postoji — ćutanje je već svrstavanje na jednu stranu.
Značaj kolektiva potvrđuje i sljedeći uvid: reakcija grupe, čak i nekoliko učenika, može značajno da promijeni tok situacije, a strah od osvete počinioca smanjuje se kad kolektiv preuzme odgovornost. Drugim riječima, ono što je za pojedinca rizično — suprotstaviti se — za grupu postaje relativno bezbjedno. Snaga svjedoka nije u pojedincu, nego u broju.
Od pasivnog posmatrača do branioca
Prelazak iz jedne uloge u drugu ne zahtijeva herojstvo. Istraživanja o ulozi posmatrača, uključujući i ona koja se bave digitalnim nasiljem, pokazuju da posmatrači mogu uticati na sprječavanje ili nastavak nasilja, zbog čega je važno educirati mlade o tome kako mogu pomoći prijatelju ili poznaniku u takvoj situaciji. Intervencija ne mora biti dramatična. Ona može imati nekoliko oblika: ResearchGate
Direktna reakcija — jasno, ali mirno reći da ono što se dešava nije u redu. Nekad je dovoljna jedna rečenica da se čini prekine, jer napadaču signalizira da publika više nije na njegovoj strani.
Preusmjeravanje — prekinuti situaciju bez direktnog sukoba: obratiti se žrtvi, pozvati je da ode s tobom, promijeniti temu, stvoriti izgovor da se grupa raziđe.
Naknadna podrška — ako intervencija u trenutku nije bezbjedna, uvijek ostaje ono poslije: prići osobi koja je bila meta, dati joj do znanja da nije sama, i prijaviti nasilje nekome ko može da djeluje.
Prijava — obavijestiti odraslu osobu, pedagoško-psihološku službu ili SOS liniju. Ovo nije „cinkarenje”, nego prebacivanje problema onome ko ima sredstva da ga riješi.
Vršnjačko nasilje se u javnosti obično predstavlja kao problem pojedinaca — „lošeg” djeteta koje maltretira i „ranjivog” djeteta koje trpi. Ali istraživanja uporno pokazuju da je nasilje prije svega socijalni fenomen, koji se odigrava unutar grupe i zavisi od njene reakcije.
Kako to sažima jedan crnogorski psiholog: nasilje se tiče svih nas i ne smijemo da budemo nijemi posmatrači. To nije apel na emocije, nego zaključak koji proizlazi iz podataka. Svjedok nije spoljašnji u odnosu na nasilje — on je, htio ili ne, jedan od faktora koji odlučuje hoće li se ono nastaviti ili prekinuti.
A to ujedno znači da svjedok posjeduje nešto što često ne prepoznaje da ima: moć.