Postoji priča o sjeveru Crne Gore koju svi znaju napamet. Ide otprilike ovako: mladi odlaze, škole se prazne, prilika nema, a onaj ko ostane — ostao je zato što nije mogao da ode. Ta priča nije izmišljena. Ali nije ni cijela. A polovična istina zna da bude opasnija od laži, jer se lako pretvori u sudbinu.
Ovaj tekst je pokušaj da se ispriča i onaj drugi dio — ne da se uljepša stvarnost, nego da se vidi cijela.
Prvo, iskreno o brojevima
Neće biti pošteno prema tebi ako zaobiđemo ono što je teško. Sjever se prazni, i to se vidi u učionicama. Podaci na kojima počiva i ovaj projekat pokazuju da se u periodu od školske 2010/2011. do 2022/2023. godine broj učenika u osnovnim i srednjim školama na sjeveru zemlje smanjio za čak 9.367, što predstavlja prosječan godišnji pad od 720 učenika. Najdrastičniji pad zabilježen je baš u opštinama koje su fokus ovog projekta — Bijelom Polju, Beranama i Pljevljima.
Iza tog broja stoji stvarnost koju mnogi mladi na sjeveru dobro poznaju. Istraživanja o položaju mladih pokazuju da značajan dio njih razmišlja o odlasku — a težnja ka iseljavanju u inostranstvo prisutna je kod gotovo polovine ispitanih mladih u Crnoj Gori (49%). Nije samo sjever u pitanju, ali se na sjeveru taj pritisak osjeća najjače, jer mu se pridružuju i unutrašnje migracije — ka Podgorici i primorju.
Uz to ide i ono o čemu smo pisali u drugim blogovima: na sjeveru je pristup uslugama podrške najograničeniji. Manje psihologa, manje centara, veće razdaljine. Kad govorimo o mentalnom zdravlju ili zaštiti od nasilja, geografija nažalost igra ulogu.
To je teška strana. Sad da vidimo drugu.
Ono što priča o „bježanju” preskače
Evo činjenice koju gornja priča nikad ne pominje: sjever nije prazan prostor koji čeka da se isprazni do kraja. On je pun mladih koji ostaju, rade i mijenjaju stvari — samo se o njima rjeđe piše, jer dobre vijesti ne prave naslove.
Uzmi konkretan primjer. Kad je Mreža za omladinski aktivizam organizovala ekološku akciju u Beranama, odazvalo se više od 120 mladih iz Berana, okupljenih na Jasikovcu. Sto dvadeset mladih ljudi, na jednom mjestu, na jednoj akciji, u jednom sjevernom gradu. To nije slika mjesta iz kojeg su svi otišli.
Ili drugi primjer: Škola omladinskog aktivizma za srednjoškolce sjeverne regije održana je u Bijelom Polju, a slične radionice i kampovi organizuju se i u Kolašinu, Mojkovcu, Andrijevici. Postoji čitava infrastruktura prilika za mlade koji žele da se uključe — samo treba znati da postoji i zakoračiti u nju.
I nije riječ o marginalnim pojavama. Crna Gora je nedavno ostvarila najviši Indeks participacije mladih u regionu. Prevedeno: mladi u ovoj zemlji, uključujući i one sa sjevera, sve su prisutniji u odlučivanju i javnom životu. Nešto se, uprkos svemu, kreće nabolje.
„Ostati” nije poraz, kao što ni „otići” nije izdaja
Da razjasnimo nešto važno, jer se oko ovoga lome koplja u svakoj sjevernoj porodici.
Ako sanjaš da odeš — na studije, u drugi grad, u drugu državu — to je legitimno i niko nema pravo da ti zbog toga sudi. Odlazak zbog obrazovanja, iskustva, prilike, može biti najpametnija odluka tvog života. Svijet je otvoren i tvoj je da ga istražiš.
Ali ako želiš da ostaneš — ili da odeš, pa se vratiš — ni to nije znak da ti fali ambicije. To je sve češće svjestan izbor. Sjever ima nešto što veliki gradovi nemaju: zajednicu u kojoj te ljudi poznaju, prirodu kakvu malo ko ima pred vratima, i — možda najvažnije — prostor da napraviš razliku koja se vidi. U malom mjestu jedan aktivan mlad čovjek promijeni više nego u velikom gradu, gdje se izgubi u masi.
Poenta je da izbor bude tvoj, donesen iz onoga što želiš — a ne nametnut pričom da „ovdje ništa ne valja i svi bježe”.
Zašto baš tebi ovo govorimo
Zato što se ovaj projekat, i ova platforma, prave upravo za tebe — za mlade sa sjevera. Aktivnosti se sprovode u Pljevljima, Beranama, Bijelom Polju i Kolašinu, i to nije slučajno. Nastali su iz uvjerenja da mladi na sjeveru zaslužuju iste alate, istu podršku i istu pažnju kao mladi bilo gdje drugdje — i da geografija ne smije da odlučuje ko će imati pristup pomoći, a ko neće.
Digitalna platforma koju čitaš postoji dijelom baš zbog toga. Ako u tvom gradu ima manje psihologa i servisa nego u Podgorici, onda sadržaj koji ti je na dohvat ekrana — o mentalnom zdravlju, o zaštiti od nasilja, o pravima — bar donekle premošćuje tu razdaljinu. Internet ne zna za razliku između centra i sjevera. To je jedna od rijetkih stvari u kojoj sjever nije u zaostatku.
Za kraj
Priča o sjeveru se piše upravo sada, i — evo nečega što se rijetko kaže naglas — dio te priče pišeš ti. Svaki mlad čovjek koji se uključi u akciju, koji progovori o problemu, koji ostane i pokuša nešto da promijeni, mijenja i samu priču o tome kakav je sjever.
Kao što je poručio jedan zvaničnik povodom Dana opštine Berane, cilj mora biti stvaranje uslova u kojima će mladi ljudi željeti da ostanu. To je odgovornost institucija — ali „željeti da ostanu” dijelom zavisi i od toga kako mladi vide sami sebe i svoj kraj. Mjesto iz kojeg se samo bježi, ili mjesto koje vrijedi graditi.
Sjever nije čekaonica za odlazak. On je mjesto s kojim nešto možeš da uradiš — bilo da ostaneš, bilo da odeš pa se vratiš s onim što si naučio. A to je, na kraju, sasvim drugačija priča od one koju svi napamet znaju.
