Zamisli ovu scenu. Neko u tvom odjeljenju svakog dana dobija „bezazlen” nadimak. Svi se smiju, uključujući i tebe, jer — pa to je samo šala, zar ne? Osoba se i sama nasmije. Ali ta osoba ide kući i taj nadimak joj se vrti u glavi do sljedećeg jutra, kad počinje ispočetka.
Je li to nasilje?
Ako se nešto lomi u tebi dok ovo čitaš, dobra vijest je — nisi jedini/a ko nije siguran/na gdje je granica. Istraživanje sprovedeno u crnogorskim školama pokazalo je da čak 44% učenika nije učilo kako da prepozna različite oblike nasilja. Skoro polovina. To znači da mnogi od nas svakodnevno prolaze pored nasilja — ili su usred njega — a da to i ne imenuju kao takvo. Vladars
Hajde da to promijenimo. Jer stvar koju ne umiješ da prepoznaš ne možeš ni da zaustaviš.
Prvo: nasilje nije samo šaka
Kad kažemo „nasilje”, većina ljudi zamisli tuču u hodniku. Fizički obračun, modrica, pocijepana majica. To jeste nasilje — ali je to samo jedan oblik, i to često ne najčešći.
Zapravo, podaci iz Crne Gore govore suprotno od onoga što bismo očekivali. Istraživanje Centra za građansko obrazovanje među srednjoškolcima pokazalo je da je najzastupljeniji oblik psihičko nasilje, a zatim slijede fizičko, socijalno, digitalno i seksualno nasilje. Slično su potvrdila i druga istraživanja — u crnogorskim srednjim školama preovlađuju verbalni, socijalni i digitalni oblici nasilja, dok fizičko i seksualno nasilje, iako manje vidljivo, takođe predstavljaju stvaran problem. StandardResearchGate
Drugim riječima: ono nasilje koje se najteže vidi je ono koga ima najviše.
Pet lica nasilja
Fizičko nasilje je ono najočiglednije — guranje, udaranje, šutiranje, čupanje, oduzimanje ili uništavanje stvari. Ono ostavlja tragove koje drugi mogu vidjeti. Zato ga je i najlakše prepoznati, ali to ne znači da je najčešće.
Verbalno nasilje su riječi koje bole — vrijeđanje, ismijavanje, pogrdni nadimci, prijetnje, ponižavajući komentari. „Samo se šalim” je rečenica koja se ovdje najčešće koristi kao izgovor. Evo pravila koje vrijedi zapamtiti: ako se šali samo jedna strana, to nije šala.
Socijalno (relaciono) nasilje je najpodmuklije jer se dešava iza leđa. To je namjerno isključivanje iz grupe, širenje glasina, okretanje drugih protiv nekoga, ignorisanje osobe kao da ne postoji. Ne ostavlja modrice, ali ostavlja osjećaj da nigdje ne pripadaš.
Digitalno nasilje (cyberbullying) je nasilje koje te prati kući kroz ekran — uvredljive poruke, širenje screenshotova, lažni profili, isključivanje iz online grupa, objavljivanje tuđih fotografija bez dozvole. O ovome ćemo pisati poseban blog, jer zaslužuje svoj prostor.
Seksualno nasilje uključuje neželjene komentare o tijelu, dodirivanje bez pristanka, širenje intimnih sadržaja, pritisak. Iako je najmanje vidljivo i o njemu se najmanje priča, ono postoji i u crnogorskim školama — i nikada, ni pod kojim okolnostima, nije krivica žrtve.
Ono što nasilje čini nasiljem
Nije svaka svađa nasilje. Nije svako neslaganje nasilje. Dvoje ljudi koji se posvađaju kao ravnopravni — to je sukob, i to je normalan dio života.
Nasilje ima tri sastojka koji ga razlikuju od obične svađe:
Prvo, namjera da se neko povrijedi — ne dešava se slučajno. Drugo, ponavljanje — nije jednokratni ispad, nego obrazac koji se vraća. I treće, možda najvažnije, neravnoteža moći — jedna strana je jača, brojnija, popularnija, ili na neki način ima prednost nad drugom, tako da se žrtva ne može ravnopravno odbraniti.
Kad se ta tri sastojka spoje, „šala” prestaje da bude šala.
Zašto je ovo toliko važno baš sada
Podaci nisu ohrabrujući. Skoro 90% srednjoškolaca u Crnoj Gori kaže da je vršnjačko nasilje prisutno u njihovoj školi ili okolini. A brojevi rastu — samo u prvih sedam mjeseci jedne godine, Ministarstvo unutrašnjih poslova registrovalo je 114 slučajeva nasilja među učenicima u školama. Standard
Ali evo podatka koji najviše govori. Trećina srednjoškolaca koji su svjedočili nasilju nisu ga prijavili, jer su smatrali „da to nije njihov problem”. Standard
I tu dolazimo do srži. Nasilje ne opstaje samo zbog onih koji ga čine — nego i zbog svih nas koji gledamo i ćutimo. O toj moći svjedoka pisaćemo posebno, jer je to možda najveća neiskorišćena snaga koju imamo.
Šta možeš da uradiš
Imenuj ga. Sad kad znaš pet oblika, počni da ih prepoznaješ oko sebe. Prvi korak ka rješavanju problema je nazvati ga pravim imenom.
Ne budi publika. Nasilnicima je publika kiseonik. Ako se ne smiješ, ne dijeliš, ne prosljeđuješ — već si uradio/la nešto.
Provjeri se. Zapitaj se iskreno: da li ja nekad radim nešto od ovoga, misleći da je „samo zezanje”? Nema srama u tom pitanju — ima snage.
Znaj da nisi sam/a. Ako si ti trenutno meta nečijeg nasilja — to nije tvoja krivica i postoji izlaz. U sljedećim blogovima pisaćemo tačno kome se obratiti i kako. A ako ti treba pomoć odmah, provjeri sekciju [Gdje da tražim pomoć] na ovoj platformi.
Nasilje počinje tamo gdje prestaje prepoznavanje. Sad kad znaš da ga prepoznaš — teže ćeš gledati u stranu.
